Davno su istisnuli poeziju iz mojih žila.

Ali ti tečeš kroz mene kao zagađena rijeka,
Zvonjava si tramvaja koji kasni
I poruka u sitne sate koju nikada ne šaljem.

Ti si stih zapeo u grlu kao tableta za bolove,
Dok migrena pulsira na sljepoočnicama

Prezirem kada si blizu,
Umirem kada si daleko
Odjebi i ne znam šta bih bez tebe.

A nemam te.

I opet bih da se smanjim toliko da ti mogu stati na dlan,
Da se sakrijem u tvoju kapuljaču i tu se naspavam
Da nisam ovako nezgrapna i ogromna
Da nisam ni strina ni tetka nego djevojka
I ne možeš me shvatiti, i nemoj ni pokušati
U svijetu koji slavi tjelesnost,
Ja prezirem svoje odvratno tijelo,
Jedino kada je postavljeno spram tvoga.

I nešto u tebi je tako smirujuće
I nešto u tebi je tako smirujuće.

Popila bih te u jednom gutljaju,
Dopustila bih da mi spališ ždrijelo
I istegneš mi srce

Utonula bih u komatozno stanje ljubavi
Sretna bih prestala postojati
makni se od mene i molim te priđi bliže

Dozvoli mi da poljubim ožiljak na tvojoj desnoj nadlanici
Da se naslonim na tvoje rame
Udari me, udavi me, ubij me.

Ne znam šta ću od sebe,
Ne znam šta hoću od tebe.