zblogom pameti!
"Najnečitaniji aktivni blog 2018. godine!"
- Dnevni Avaz

"ja uopće ne ocjenjujem blogove, i umro sam ima godina i godina"
- Roger Ebert

"Transcendentalno, ezoterično, meditativno!"
- Hajdar Hadžemović
boxevi



najmanje sramotni pokušaji poezije 2017 (od kojih neki i valjaju)




posjete: 46777

02.04.2018.

Milenijalka /// (zašto ne mogu objaviti novi post već moram koristiti neobjavljene davno spremljene i zašto ne radi captcha????)

prošlo je vrijeme kad sam mogla
onako da se kontektujem na internet
i istresem mozak po tastaturi
misli uguram u ravnomjerni ritam kucketanja
birikanje slova, kurikanje u riječi, štirkanje stihova
i tako jednu heklačinu sitnih mentalnih splačina
patetično, dramatično nazovem poezijom.

koliko mi je drago
(jer sada mogu da se smatram superiornom spram ljudi koji još nisu prestali da se bave takvim hobijima)
toliko mi je i krivo
(jer sam u tom pohlepnom stihoklepanju vjerovala u sebe, u svoje pisanje, i bila sam sretnija)

Danas je sve ironično.
Cinično.
"Hahahahahahah vidi ona nešto škraba o emocijama
ko išta osjeća u dekadenciji civilizacije
kada se smisao nalazi u eskapizmu
jer je mimo eskapizma sve tupo, blijedo, prazno..."
ha? ma lol, da se izrazim internet rječnikom.

Ideali su mrtvi!

A voljela bih da mogu napisati nešto kao:
" Grlom zaparanim ledenim zrakom
u etar, u vjetar
puštam krik,
kao harlekin koji kostim skida
i ispod sve šminke i šarenih košulja i crvenog nosa
ostaje običan, prosječno umoran čovjek.

I srce mi prima ritam prolazećih tramvaja
uz čija prljava stakla sigurno neće biti prislonjeno
tvoje lice kojim si već odavno prestao prostirati osmjeh
kao prvi veš opran u proljeće za sunčan dan titrav od povjetarca
(ako se i pojavi, onda je to već velika greška
jer će uskoro grad,
barem mislim da će,
odavno te nema, da ti iščitam vremensku prognozu
i rublje će da uprlja kisela kiša)

Kao prava naivna milenijalka,
religijom svojom smatram ljubav
i igranje objavljivanjem storija
borbu za neka prava koja bi se trebala podrazumijevati
a znam koliko je to sve lažno
i prazno
blijedo
tupo

volim te. šta god to značilo na ovom vaktu.
"


Kada bih mogla to napisati i ne mrziti se zbog toga...

Nazovi me da pričamo o otvaranju natalnih karti
o tome kako moja kaže da ću jednog dana biti poznata
Nazovi me da se jadamo o mentalnim bolešćurinama
o depresiji koja pogađa svakog trećeg iz naše generacije
nazovi me da se smijemo rupi kaur i njenom minimalizmu
jer smo pokvareni i truli iznutra
pošalji mi selfi iz kreveta
kako si prespavao predavanje
daj da pričamo o kendricku lamaru
ili o simonu i garfunkelu
ili peteru greenu
ili o filmovima andreja tarkovskog
ili o lošim filmovima koje volimo
ili o dramama sare kejn ili o buretu baruta
ili o tome kako će možda opet biti rata
u kojem ćeš ti poginuti pa ću ti ja napisati pjesmu
ili šta god.
samo da ne šutimo.

otišla sam u šetnju sama
bio je lijep dan
dugo nisam bila sretnija
voljela bih da si bio tu
da ti nisam morala sve pričati indirektno
slikama snepštosima skrinštoima i linkovima nekvalitetne muzike

daj da se volimo
previše je na svijetu nevoljenja

daj da pišem gluposti
bez da sama sebe osuđujem

daj da ne plačem danas
daj da ne ostanem budna poslije ponoći

ma ne trebaš mi.

utopit ću se u sebi
u svojoj grlobolji
u cigarama koje me truju
u kafi koja me boli u želucu
u tužnoj pjesmi u desnoj slušalici,
jer mi lijeva ne radi

utopit ću se u sebi,
zavoljet ću svoje misli
zavoljet ću sebe
utopit ću se u sebi
jedinoj utopiji koju poznajem


Stariji postovi