Od uha do uha.
Od zuba do zuba.
Od treptaja do treptaja
Duboko u plitkim borama oko očiju.
Dječak,
Nasmijan,
U dvorištu,
Saksije sa mušketinima,
U pozadini cvrčcima zuji ljeto sedamdeset i neke.
Pisao je
“Da mi je da me jednog dana dočekaš nasmijana,
civilnim suncem obasjani
stali bi na obalu Neretve
i pitali se zašto smo dosad bili sami?”
Ognjište odavno pusto;
Kredenci bazde memlom.
Ona struže s lubanje ostatke posmrtne maske;
Jerihontske glave pjevaju o vječnom.
Pihtijasta buđ po ćoškovima mog uma;
Zašto me bole milovanja?
Tuđa su krv i suze tinta mojim stihovima.
Sanjam – voćnjak u cvatu;
Eden na dohvat ruke,
Nebo prošarano sjetom.
Sanjam – ruka u ruci;
Osmijeh u osmijehu;
Cvijet u cvijetu;
A rijeka teče pitka.
Ona sanja – stara smokva ponovo rađa.
Nasmijana. Ja.
U rukama.
U zagrljaju.
U tuđem zagrljaju.
U tuđem milovanju.
Praznom milovanju.
Praznog osmijeha.
Sanjam uplakana.
